Začeta sam u osvitu zore sa nadom da ću nekom ispuniti želju, da ću živjeti, disati i svojim osmijehom ispuniti nečije srce, da ću biti voljena i mažena, da ću nekom biti nada i radost . No, ne bijah njihova nada, pa iza zavjese neljudskosti i nerazumijevanja počeše da glume Boga.
Nekakav tup udarac odgurnu me ka gornjem dijelu utrobe, koja je bila krvava i mračna, ali mekana poput zraka odbjeglog sunca koje još miluje blagu zemlju. Kapljice plodove vodice silazile su niz moje tijelo i udarale o zid materice, koja se grčevito borila da me zadrži stežući svoje vene poput ranjenika koji brani posljednji pedalj svoje svete zemlje. Nesnosno škrgutanje oholih i surovih kliješta širilo je svoje otrovne pipke ka svijetu, koji je devet mjeseci trebao da bude moja oaza, gdje sam sama sebi bila sve, zaklonjena zidovima, koje niko nije mogao da razbije i koji su trpjeli udarce onih, kojima je moje začeće bilo zla kob, onih čije su stope pričvrćene za Sodomu i Gomoru.
Drhtaj moga tijela nadimao je zidove i oni su se presavijali praveći mekoputne figure od mojih sitnih i providnih stopala, u kojima su se mogle uočiti sićušne vene, nagovještavajući kapljice krvi kao dokaz da sam živa i da postojim. Srce mi je ubrzano kucalo, a ruke i noge su sve više gurale zidove, koji su štitili moju, od Boga obećanu zemlju. U jedan mah osjetih nešto hladno na nozi. Shvatih da su to kliješta. Neko ko ih je držao bio je snažan i jak , jer mi je grabio toliko surovo nogu, da je uspio do koljena da je iščupa. Osjetila sam bol, ali su moji zidovi i dalje bili oko mene. Čuvali su me, oni su mi bili nada. Bježala sam ka njima nadajući se da imaju Kerberove moći, ali kliješta opet pokazaše svoju zlokobnost i alapljivo mi odsjekoše i drugu nogu, a onu prethodnu su seckali sve do trupa, glođući mi kosti, meljući ih i praveći od njih prah. Bol koji je vulkanski pekao odzvanjao je mojim izmoždenim trupom. Vriskala sam, vapila za pomoć. Usahli zidovi mog doma nijemo su slušali stravične krike, koji su odzvanjali iz mog oskrnavljenog tijela . Turobne oštrice , sad već toplije i oholije, zlokobno su išle ka meni. Čupali su mi i drobili dio po dio tijela i stigle do glave. Na trenutak su zastale. Odahnuh.., odahnuh… Ljubila sam zidove , plakala , molila ih za milost, molila da me odbrane od zlih gostiju koji su zarobili moju kuću. Međutim, zidovi su i dalje nijemo gledali u mene svjesni da upravu učestvuju u zločinu protiv čovjeka i ljudskosti.
Otisci mojih stopala sa zidova su polako nestajali, a moj dom je bio sav krvav i jedino je moja glavica, sad već u ovom strašnom prostoru, davala živosti. Odjednom, kao iz strašnih daljina, nešto me zgrabi za nju. Shvatih da su to opet kliješta, ali ovog puta su bila veća, strašnija i hladnija. Zavukla su svoje oštre kandže u moj mozak i oči, i počela da me vuku, sjekući me na komadiće, drobeći mi mozak, a kosti su pucketale oštreći još više noževe na vrhovima ove moćne alatke, koja je bezdušno kidala moje poluizdrobljeno tijelo. Za mnom su ostajali zidovi umrljani krvlju čije fleke niko nikada neće moći da obriše i na kojima će ostati upisano da je izvršen morbidan zločin kojim je oduzet život nezaštićenom stvorenju, koje je osjaćalo i mislilo, koje se kretalo , borilo i grčilo, iako nedovoljno razvijeno da ima sposobnosti kao odrastao čovjek da se brani, da kaže jedno veliko ne životinjskom instinktu u čovjeku. Završila sam u nekom kontejneru, kao neko ko nije imao dušu, ko nije osjećao, ko nije bio čovjek. I prema parčetu hljeba koje nije za jesti, ima se saosjećajna, a mene su bacili kao kamen niz strašnu liticu.
Zidovi su mi bili oslonac, kao zaštita, pružali su mi poštovanje, divljenje i saosjećajnost. Nažalost, ovog puta su ostali bez snage. Njihovu moć je porušilo bezumlje ljudsko, ukleta sudbina čovjeka, njegov usud da često bude nedužna žrtva tuđih grešaka i nedokučive tajne i bezdana ljudske prirode.
Ova moja ispovijest je moja želja da saznate da će ovom Zemljom hodati jedna djevojčica manje. Da, bila sam djevojčica. Zamišljajte me sa kikicama i mašnicama, plavih očiju i blijedog tena. Zamišljajte me kako se igram sa lutkicama, kako odrastam i postajem žena i majka, koja će se boriti za zidove topline i ljudskosti, zidove gdje vlada ljubav i harmonija, zidove bez predrasuda i diskriminacije. Zamišljajte me i pogledajte vaše ćerkice. One žive. Opasane su tvrdim bedemima iz čijih se šupljina pruža svjetlost bezgranične ljubavi protkane roditeljstvom.
Trebala sam da se rodim i živim u sredini gdje djevojčice nijesu omiljene i gdje muška djeca predstavljaju radost, jer je njihovo rođenje ,, još jedna puška, još jedan oganj, još jedno selo“.
Da, zato sam bila iseckana, izbodena, unakažena, zato su mi oduzeli dušu i bacili u mrak gdje tišina vrišti beščujno i bolno.
Moji zidovi su prije mene štitili još dvije djevojčice. One su imale sreće, rodile su se uprkos sredini gdje nijesu bile dobrodošle. Ja sam bila treća, čekao se sin, čekao, ali ,,tuđa sreća, tuđa večera, tuđa kost“ bola je moje zidove, oskrnavila ih, zgužvala u grijehu trpeći pritisak nemilosrdnosti nečasnih bogohulnika.
Ubili su me zato što je moja plodova vodica pokazala da njome plutaju x hromozomi. Moji zidovi su štitili žensko dijete, štitili su ljudsko biće, štitili su čovjeka. Neko je htio sina, nasljednika, onoga koji će produžiti lozu, prezime…
Savremene medicinske metode su produžile mnogima život, čovjek se humanizovao, izvukao se iz ljušture primitivizma i dogmatizma, nauka napreduje, ali oni koji su porušili i oskrnavili moje zidove, još lutaju zaboravljajući na ljudskost i Boga .
Nijesu me htjeli!
Škola bez zidova 